U posljednje vrijeme svjedoci smo sve većeg broja samoubojstava. Ubijaju se branitelji, ročnici, mladi zbog neostvarenih ljubavi, starci zbog tko zna čega i to čine na sve moguće načine. Netko se objesi, netko skoči s nebodera, baci se pod vlak, naguta tableta, sjedne na bombu, a najviše je onih koji se maznu vatrenim oružjem, najčešće pištoljem.

Nakon toga u pravilu slijede razna tumačenja i pitanje - zašto?
Tada svoje analize iznose stručnjaci, najbliži iz kruga obitelji i prijatelja, pa na kraju i nezaobilazni susjedi koji uglavnom redaju izjave tipa: 'Pa bio je stvarno divan čovjek, nikad se nije dalo naslutiti da bi napravio tako nešto!'

Na čelu mu sigurno nije pisalo.

Ne mogu dokučiti što se čovjeku rodi u glavi da se odluči na takav čin, no mogu iz svog, nažalost, velikog iskustva s ljudima koje sam poznavala i koji su odlučili oduzeti si život probati proanalizirati problem na svom primjeru.

Moj samoubojica, nazovimo ga Branko bio je '71. godište. Kad se ubio imao je oko 25. Nije bio u ratu, rođen je u Vukovaru, i živio je u progonstvu s braćom i mamom. Tata mu je nestao u ratu. Doživio je tešku prometnu nesreću, jedva ostao živ i skoro zaboravljen nakon nesreće, jer je u trenutku sudara ispao iz auta i otkotrljao se pod nekakav kiosk. Valjda je sama sudbina odredila da ga brat krajičkom oka, i sam teško povrijeđen, ugleda ispod kioska jer ga nitko drugi tamo nije primjetio. Da je samo koji trenutak duže ležao ondje, sigurno bi i iskrvario.

Upoznala sam ga kad je već bio poprilično oporavljen od nesreće, poprilično znači još je hodao na štakama, noga mu je ostala neznato kraća, što ga je nenormalno mučilo, iako je bilo i gorih posljedica.

No, bilo kako bilo, upoznala sam ga u fazi kad je već sazrela njegova odluka o samoubojstvu, što tada nisam osobito ozbiljno shvaćala smatrajući kako onaj koji se želi ubiti sigurno nikom ne govori u tome. No, prevarila sam se.

Naša veza trajala je skoro godinu dana u kojoj sam se naslušala i nagledala doslovno svega. Kad je bilo dobro razdoblje bio je super, no nikad nisam znala kad će ga uhvatiti žuta minuta, budući da se to nije dalo predvidjeti iz njegovog ponašanja.

Pa je bilo tu prigovora svih vrsta, kad ga uhvati ludilo...
Koga sam pogledala i kakvim pogledom, ljubomore u beskraj, lagano su počele padati i pljuske, prvo pomalo, pa sve žešće... Plan je bio očito pomno smišljen kao kod svakog zlostavljača. Sustavno sam odbacivala jednu po jednu prijateljicu, dala otkaz na poslu i postala potpuno ovisna o njemu. Nije bilo svijeta izvan naše veze za mene. Postala sam glavni i jedini krivac za njegovo stanje budući da sam se ja od svoje prometne oporavila, za razliku od njega.
Nije to mogao podnijeti...

Vrhunac je bila svađa u autu na autoputu prema Zagrebu. Bio mi je pun kufer svega i odlučila sam popljuvat sve njegove argumente o mnogim stvarima ikad izrečene.
Zaustavio je auto u nekakvom kukuruzu, ubio me od batina.
Uspjela sam zbrisati i uskočiti u auto čovjeku s djetetom koji me je povezao prema Zagrebu. Da nije bilo djeteta mislim da bi nas Brankec sve potamanio kao piliće.

I onda... tek onda se meni dogodio klik u glavi, da sve to zapravo nije moj problem. Makla sam se, a on nije, kako sam zapravo očekivala, prijetio i pratio me, što bi bilo slično njemu, nego mi je još tjednima cvilio pred vratima.

Tad sam tek postala ljuta na samu sebe jer iz straha nisam to prekidala, da sam znala da će tako reagirati, sve bi bilo puno prije gotovo.

Zanimljivo je bilo u cijeloj priči to što je jedino meni govorio o tome kako i kada će se ubiti. Nikad nikom drugom i naravno, zabranio mi je da ja to bilo kome spomenem. Ipak sam cijelu priču ispričala najboljoj prijateljici, jer kad se naposljetku to i dogodilo, mislila bih da sam valjda luda i da umišljam stvari.

Znao je reći da je sve već jednom isplanirao, ali je onda sreo mene, a novac kojim je htio kupiti pištolj potrošio je na moj rođendanski poklon. Svašta...
Ja sam bila kriva i zbog toga što sam se pojavila u njegovom životu jer da nije bilo mene sve bi davno već bilo gotovo - govorio bi.

Smišljeno je tijekom nekoliko mjeseci ulazio u svađu s bližnjima ne bi li im, po njegovoj logici, bilo manje žao kad se ubije. Koji plan...
Sve svoje fotke za koje je znao da ih netko posjeduje je našao i zapalio, nije primao nikakve
poklone, čak je i pitao prijatelje imaju li nekog za kog bi voljeli da nestane s lica zemlje. Kao, maznut će ga on kad se ionako planira ubiti, pa neće robijat, a nekom će riješit problem.

Plan je bio slijedeći.

Predozirat će se iz razloga da nitko ne žali za njim (a droge nikakve nikad probao nije), jer se za narkićima valjda, po njegovoj logici, ne žali. I to ćenapraviti negdje u nekoj šumi izvan dometa, da se ne bi slučajno dogodilo da ga nađu i spase.

Još 2 godine nakon našeg prekida viđala sam ga po gradu i pomislila da je odustao i da su sve to ipak bile prazne priče, no jedno ljeto se to ipak i dogodilo. Odvezao se u neku šumetinu, nagutao tableta i sve zalio alkoholom. Našli su ga već u stanju raspadanja, neprepoznatljivog, ali je stavio osobnu u zadnji džep traperica.

Šta reći...
Još uvijek, nakon svega nemam što pametno reći na sve...
Zapravo bih valjda trebala biti sretna što nije ubio mene nego sebe, nekog je morao.
To je očito bilo neizbježno...