Kamo ode duša nakon smrti?

14.02.2008.

Image and video hosting by TinyPic

Navodno je 1907. znanstvenik Duncan MacDougall proveo istraživanje po kojem je pokušao dokazati da ljudsko tijelo u trenutku smrti izgubi 21 gram od svoje težine zbog izlaska duše iz tijela umrlog.

Kasnije su se eksperimenti također radili na način da se posebna vrsta vage stavi ispod ležaja na kojem čovijek umire, u trenutku smrti mjerilo na toj mikro vagi bi se smanjilo za točno 21 gram. To je navodno dokazano kod 90 posto ispitanika.

Da li duša zaista izađe iz čovjeka u trenutku smrti i nekamo ode i da li ju je moguće mjeriti mjerama kao što mjerimo druge stvari?

Kamo duša ode?

U nebo?
U raj, ili pakao možda, svakom po zasluzi?
Čekamo negdje dok nas ne rasporede?
Kud ode?
Jer negdje ode...

Prije nekoliko dana na žalost imala sam se priliku uvjeriti u to....

Naime, umrla je moja baka pred očima mi. Bila sam iznimno vezana za nju.
Brata i mene praktički je podigla na noge.

Već dugo vremena nije dobro, ali je bila stabilna sve do badnjaka.

Na badnjak je jedva preživjela infarkt, no vratila se kući iz bolnice i nakon tjedan dana se poprilično oporavila, iznad svih očekivanja.

No, znali smo da neće dugo izdržati budući da su nam doktori rekli kako joj je srce jako slabo.

Šta se zapravo dogodilo taj dan...

Probudii smo se, doručkovali i popili kavu. Baka se nije žalila ni na šta, izgledala je dobro i osjećala se dobro, a to se i vidjelo na njoj jer kad je bila loše, iz aviona joj po faci možeš skužiti, čak i ne da je nešto boli, nego je u tim trenucima hvatao bijes.

Kad joj je bilo loše bila je ljuta. Taj dan nije bila ljuta, baš naprotiv. Samo je nakon jela sjela i otišla. Bez riječi, bez ijednog zvuka.

Dan prije sjedile smo i razgovarale o koječemu, prepričavala mi je svoje dogodovštine iz bolnice i u jednom trenutku i je rekla da joj skinem naušnicu.

Imala je samo jednu, druga joj je negdje -rekla je- ispala u sobi, pa da nađem drugu i uzmem ih sebi.

Da li je to bilo bez veze rečeno ili je predosjećala nešto - nemam pojma.

Uglavnom, kad smo shvatili da je gotova položili smo je na krevet u njenoj sobi. Starci su se ustrčali, zovu hitnu, rođake... uglavnom, živo rasulo i strka.

Ja sam sjela kraj nje na krevet pokušavajući joj pronaći puls, ali nisam ga morala niti tražiti jer sam osjetila nešto što me prenerazilo...

To nije bila moja baka!

Ne mogu točno objasniti osjećaj ali nakon što me prošao prvotni šok, gledam je i nemam pojma tko je ta žena koja leži kraj mene na krevetu.

Vidim da je njeno lice, vidim njenu odjeću na njoj, naušnicu koju je htjela da joj skinem, kao i lančić oko vrata s pločicom s imenom moga sina, no... jednostavno sam imala osjećaj da je to neka nepoznata žena, nikako moja baka koju volim i poznajem cijeli svoj život.

Kako je život prolazan osjetila sam jače neko ikada. Jedan tren si tu, a drugi odeš... kao da te nikad nije niti bilo. Ili...?

Da li je istina da duša napusti tijelo i nastavi živjeti negdje u nekom drugom obliku nemam pojma, ali sa sigurnošću mogu reći da je njena iz nje izletila kao iskatapultirana istog trena čim je sklopila oči.

Sjećam se da sam prije kao mala imala strah od groblja, mrtvačkih sanduka i mrtvih ljudi općenito, ali sve što se dalje događalo nije na mene ostavljalo trag kakav sam zamišljala da hoće, jer ta žena koju su iznijeli iz sobe, stavili u mrtvački sanduk i ugurali u prtljažnik kombija nije više bila moja baka.

Suze su mi navirale na oči pri pomisli na vrijeme koje sam provela s njom, na zajedničke doživljaje i sve one trenutke koji će zauvijek ostati zapamćeni u meni, ali pogled na mrvo tijelo u kojem je živjela moja baka nije izazivao u meni takve emocije.

Jednostavno sam osjećala da to više nije ona...

Da li smo nakon smrti samo prašina i hrana za crve?

Ili je ljudsko tijelo samo ljuska ili nekakvo privremeno prebivalište duše?

Moju baku je njena duša napustila... osjetila sam to...

Iste večeri došla mi je u snu i odgovorila na neka pitanja i ja želim vjerovati u to.

Izgledala je lijepo kao 10 godina prije, hodala je sama (zadnjih 13 godina se jedva vukla po kući sa štakama) i bila je sretna.

Rekla je samo: 'Maco ne brini ništa, super mi je... ovdje bar mogu hodat, pun mi je kufer štaka i nepokretnosti i muke. Čuvaj sebe i svoje dijete, a ja ću te obići s vremena na vrijeme!'

Nasmijala se na sav glas i odlepršala u svojoj šuštavoj haljini.

Pa pozdravljam te draga, gdje god da jesi, a negdje sigurno jesi...