Put u Beč na tekmu Hrvatska - Turska pretvorio se u radni.

Nakon 2 navijačka vlaka koja su otkazana 'tko zna zašto' ukrcali smo se na redovnu liniju Zagreb - Beč u 7.25 h.


Marko, Sanela i Krmeljava

Prethodnu večer radila sam noćnu smjenu, kao i nekoliko večeri prije toga tako da je mi je prosječni san bio 2 sata po danu, no nisam se dala obeshrabriti, te zbog umora i neispavanosti propustiti tekmu Hrvatska - Turska.

Naravno da sam nadobudno navila čuku da mi zvrnda u 5.00 nadajući se da će mi 2-3 sata sna koliko-toliko napuniti baterije koje su već tjednima na debeloj rezervi. Mob je zvonio i zvonio, a ja sam spavala snom pravednika. Živa sreća da me kolegica nazvala deset do 7 da ponesem punjače za mobitele i probudila me.

Ne moram ni opisivati kako je izgledala vožnja od Malešnice do Glavnog kolodvora u jutarnjoj polušpici, ali da sam negdje zapala u gužvu mislim da bih snagom misli ugradila u kotače neka krilca tipa onih kakva imaju ona luda vozila slavnog agenta 007, i jednostavno odletjela do željezničkog.

Uglavnom, polazak je bio u 7.25, ali morali smo obavezno snimiti ulazak navijača u vlak, znači nešto prije polaska se moralo pojaviti tamo. Jedina moguća varijanta parkiranja mog limenog ljubimca u takvoj situaciji je bila garaža Importanne centra, a o količini kuna koje ću morati istresti nakon skoro 2 dana boravka istog u spomenutoj garaži odlučih razmišljati neki drugi put.


Krećemo...

I stigla ja, ne znam ni sama kojim čudom, u 7.10 h na Glavni, ekipa je već nervozno cupkala no uspjeli smo snimiti sve što smo planirali.

Polaskom vlaka posao je tek počinjao, tako da smo se bacili na snimanja i fotkanja nadobudnih navijača. Ne moram ni spominjati da se odmah krenulo s pivama koje su nam do dolaska zamjenile, doručak, ručak, kavu i sve potrebe naših organizama.


Ličanin i Slavonac (a vidi ličanina.... :)

Pjesma se orila cijelim putem, Hrvatska nam se zemljica tresla od poskakivanja vlaka po tračnicama, isto se nastavilo po Sloveniji i Austriji.

Oko 15.00 h stižemo u Beč i odmah po izlasku iz vlaka navijači su dali sve od sebe. Ništa se vidjelo nije osim crveno-bijelih kockica, ništa se čulo nije osim hrvatskih i navijačkih pjesama. Hrvati su okupirali Beč.

Dobiti taxi koji će nas prevesti od kolodvora do centra grada je bila nemoguća misija i iako su se taksisti opravdavali gužvom koja vlada u centru, ipak sam mišljenja da im baš nije bilo svejedno uzeti u auto razularene navijače i umjesto zarade od par eura navući si probleme na vrat, tipa bježanja bez da se plati vožnja ili čak straha od demoliranja vozila ili razbijene glave. Iako takva atmosfera NIJE vladala, bar ne među ovom skupinom s kojom smo mi putovali, strah taksista je manje-više bio opravdan, jer su alkohol i euforija oko utakmice ipak kod nekolicine navijača učinili svoje.

Sreća da naša kolegica Sanela brblja njemački kao maternji, tako da ipak nismo dugo čekali na vozača koji je bio spreman na suradnju. Vožnja nas je koštala 8.10 eura.


Hrvatskaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!

Atmosfera koju smo zatekli u centru grada je nadmašila sva moja očekivanja, a oduševljenje nisu mogli sakriti niti domaćini. Bez ikakvih problema fotografirali su se s našim navijačima, čak i interventne policijske jedinice koje su razasute na svakom križanju spremno su razvlačile osmjehe pred našim objektivima, čak se i fotkali pod našim zastavama.

Oko 5 pola 6 napokon sam mogla predahnuti i otići na ručak, te malo uhvatiti daha za odlazak na stadion.

Ovaj put pronađosmo taxi bez većih problema. Vožnja centar - stadion nas je koštala 12 eura.


Ispred stadiona, Flak i Krmeljava

Iako je moj dio posla dolaskom pred stadion bio gotov, nisam odolila posnimiti i turske navijače, pa sam se, na opće čudo promatrača, u dresu naše repke umiješala u turske redove s namjerom da i njih ovjekovječim, pa kud puklo što sam i učinila ne baš bez problema, ali bez većih problema :)

Mora da su nekako u podsvijesti znali da je odmah iza naših nogometaša moj omiljeni iz njihovih redova (Hamit Altintop) koji se na ovoj tekmi, ko za vraga, razigrao iako je muku mučio s ozljedom uoči samog prvenstva. Da ironija bude veća Altintopa je za igru osposobio Hrvat, Zvonko Komes koji je donedavno bio kondicijski trener u Bayernu. E Zvone, Zvone.... :)))
Altintopov dres s posvetom i potpisom ću ipak morati zakopati na dno ormara.

Ulaskom na stadion počela je totalna ludnica, naši navijači su bili u brojčanoj prednosti.

O navijanju i utakmici neću ništa, svi ste sve vidjeli tko u živo, tko na televiziji.


Nakon tekme sa specijalcima oči u oči...

Navijački vlak kojim smo u prvoj verziji trebali putovati trebao se vraćati u Zagreb u 2 sata nakon ponoći, što nije bilo slučaj i sa ovim kojim smo naposljetku doputovali. Taj je imao zakazan povratak ni manje, ni više nego u 6 ujutro. Nemam pojma kako sam mislila da ću dočekati jutro nakon svih napora tijekom dana, ali izgleda da smo svi poneseni nadom u pobjedu nad Turskom očekivali da ćemo slaviti i da će vrijeme proletjeti u trenu.

Razočarana, tužna i mrtva umorna nalazim se s kolegom Markom ispred stadiona i razmišljamo što nam je činiti, jer tek je 1 iza ponoći, mi polumrtvi a jutro predaleko.

Spas nam je ponudio vrli novinar Večernjeg lista, poznati ljubitelj Liverpoola i svega s Otoka (izdajice roda svog!!! :)) i organizirao nam spavanje u Bad Tatzmannsdorfu, gdje je bila smještena naša repka tijekom Eura.

Napokon krevet...


Bad Tatzmannsdorf

Jedva su me probudili u pola 12, nakon kave i čašice razgovora s kolegama koji su svoj posao odrađivali iz Bada, napokon krećemo u Zagreb.


Ćorluka me ispratio do izlaza iz hotela :))))

Dio puta oko Maribora upali smo u gužvu turista, tako da smo se umjesto u planiranih 15 u Zagrebu ukazali u 17.30 h.

Još me čekao istovar kuna u garaži Importanne centra, što znači boravak mog auta od petka u 7 ujutro do subote u 17.30 mi je izbio iz džepa 195,00 kn (ali što je to u usporedbi s doživljajem kojeg imam zauvijek)!!!

Jedini bed je bio što me još čekao posao, jer sam (opet) noćna i treba odraditi utakmicu Nizozemska-Rusija, doduše pojavila sam se u 21 na poslu umjesto u 15, ali šta je tu je. Sad, u 1 iza ponoći, napokon završavam i idem doma u svoj krevetac sve ovo prespavati i poslagati u mentalne ladice. U srcu više nema milimetar mjesta.

Hrvatskaaaaaaaaaaaaaaaaaaa...

Sutra slijede video prilozi.

Pozdrav.

23155